Moja priča u ovom školskom dvorištu započela je prije šest godina. Mada sam tada prema njemu zakoračila kao profesorica jezika i književnosti, sa znanjem koje sam godinama gradila kroz stranice, učionice i tišine biblioteka, nijesam znala da ću naći dio sebe na mjestu koje je u prvi mah djelovalo tiho, nepoznato, jednostavno. Međutim, ništa ovdje nije jednostavno. Sve ovdje ima glas. Sve ovdje diše.
Put do škole vodio me ulicama koje same zvuče kao poglavlja jedne knjige: Zmaj Jovina, Radoja Domanovića i kao sudbinska tačka: Ulica Miodraga Bulatovića. To ime nije bilo samo napisano na tabli, to je ime koje sam izučavala za svoj magistarski rad, ime koje se rijetko pominje, ali koje meni pripada. Njegov svijet okrenut s lica na naličje stvarnosti odjednom se ogledao u meni, jer i moj svijet se tada prevrnuo, u pravcu svjetlosti. A onda… Dvorište. Nije to bilo dvorište, bila je tišina koja šapuće, vjetar koji nosi sjećanja, prostor koji pulsira nevidljivim pričama. Pogledalo me, ne očima, već dušom i progovorilo:
„Došla si. Znaš li da sam i ja rođeno 1994. godine? I ja sam, baš kao ti, zakoračilo u ovaj svijet tada. Nijesmo se sreli slučajno. Na pravom si mjestu. Dobro došla!“
Od tog trenutka, sve što sam znala o prostoru, o školi, o zgradama, izgubilo je granice. Ovo dvorište nije prostor između kapije i ulaza, ono je dimenzija između sjećanja i budućnosti i tu se, iz dana u dan, život nastavlja.
Svaka klupa ovdje ima rukopis nevidljiv, ali čitljiv onome ko zna čitati tišinu. Neurađeni domaći, prve simpatije, nestašluci, pogledi koji traju duže od riječi. Neke nose tišinu radosti, neke smijeh koji ne stari. Svaka ima puls. Maslina u dvorištu nije samo drvo, ona je znak. Posvećena Đorđiju, učeniku koji je prerano postao dio neba, ali čije prisustvo šušti među granama. Drvo, posvećeno učiteljici Violeti, vjerno čuva uspomene na nju, ali i na sve one koji su svoje znanje i ljubav nesebično darivali. U njegovom mirisu još uvijek žive nježne riječi, osmijesi i toplina učiteljskog srca. Otvorena učionica pod vedrim nebom, ona nije samo prostor, ona je srce škole. Tu podignute ruke dotiču nebo, tu se smijeh i znanje miješaju s vjetrom, tu se ne uče samo lekcije iz čitanki, tu djeca uče kako da budu ljudi.
Travnjaci školskog dvorišta pamte stope svih generacija. Čuvaju igre, trke, padove i prve pobjede. U njima raste sjećanje, zeleno, vječno i tiho kao list koji nikada ne vene.
Ispred škole bijeli mermer, hladan kao simbol, a topao kao značenje. Nad njim se izdiže biblioteka koja nije samo zgrada, ona je lirika. Personifikovana tišina mudrosti. Kraljica znanja. Njeni prozori gledaju u sadašnjost, ali pogled joj je uronjen u prošlost. Ona udiše misli, izdiše priče. Ona nije mjesto, ona je osjećaj. Ona ne čuva knjige, već snove.
I tako, svakog jutra, kada zakoračim preko tog mermera, dvorište mi tiho šapuće:
„Nastavi. Govori. Pokaži im da znanje ima dušu.“
Kao profesorica jezika i književnosti, ali sada već i kao bibliotekarka, naučila sam prepoznavati motive, simbole, stil. Međutim, ovdje sam naučila ono o čemu nijedna knjiga ne piše, a to je da je tišina često najdublji stih, da dvorište može biti tekst, da koraci mogu biti rečenice, da pogled može biti metafora…
Zato, kada se svi raziđu, a sunce spusti dlanove na svaku biljku, ostajem još trenutak, da slušam, da budem učenik tog prostora koji tiho kaže: ,,Znam te. Vidim tvoje nesigurnosti. Čujem tvoje misli, iza kojih se nekada skriva briga. Osjećam tvoju želju da budeš pravična, topla, da svakom djetetu budeš luka i zato, ne boj se! Ovdje pripadaš!“
Mr Tamara Simović,
Prof. CSBH jezika i književnosti i bibliotekarka OŠ ,,Pavle Rovinski’’ Podgorica, Crna Gora
