Pahuljica i dječak
Bila je jedne zime jedna pahuljica Tini. Bijela je bila i imala je jako lijep osmijeh. Voljela je lepršati i plesati dok sretno pada s drugim pahuljama. Dok pada, vidi sve oko sebe, cijeli okoliš. Najviše je usrećuje smiješak na dječijim licima i radost svih ljudi, a i kućice s toplim dimnjacima su lijep prizor. Još malo pa je slijetjela.
Vidjela je jednog dječaka koji se nalazio ravno ispod nje, ako je vjetar ne otpuše, ide ravno na njegov dlan. Nadala se da će baš na taj dlan i sletjeti. Vjetar je čuo njene riječi i pahulja je ubrzo gledala u dječakove oči.
„Zdravo! Ja sam pahuljica Tini. Među svim pahuljicama ja sam najmanja i najslađa.“
Dječak se zagledao u plavkastobijelu pahulju. Bila je mala i slatka. Dječak je rekao: „Da li si ti neka posebna pahuljica, toliko si lijepa?“
Pahuljica odgovori: „Pa može se tako reći, ja sam pahulja koja ispunjava želje.“
Dječak se oduševio pa reče pahuljici: „Pahuljice mala, ljepotice, možeš li mi ispuniti moju jednu jedinu želju?“
Pahuljica odgovori: „Može, izvoli reci.“
Dječak sav ushićen reče: „Moja mama je jako bolesna, možeš li da je ozdraviš?“ Pahulja uzvrati: „Tvoja mama je sad zdrava, idi svojoj kući i vidi.“
Dječak je ugledao svoju majku zdravu i veselu, zahvalio se pahuljici i nježno je milovao pogledom. Igrali su se tako svaki dan, pahuljica je bila posebna i takve posebne žive sve do proljeća.
I tako jednog dana došlo je proljeće i pahuljica i dječak morali su se rastati. Jako im je to teško palo, oboje su plakali i bili tužni sve do sljedeće zime.
Anida Omerović, V razred, Prva osnovna škola Živinice, Živinice, Bosna i Hercegovina
Mentor: Marica Ferhatbegović
