Snijeg je te večeri padao tiho,
kao da ne želi probuditi svijet.
Lampice su svjetlucale niz ulicu,
a iz kuća se širio miris kolača i cimeta.
Bio je to najradosniji dio godine –
ali ne i u mom srcu.
Sjedila sam kraj prozora,
pratila pahulje
i tražila toplinu koja mi nedostaje.
Moji roditelji više nisu zajedno,
a ja negdje između –
čas tamo,
čas ovamo.
Dva doma, a nijedan cijeli;
kao da više ne znam gdje pripadam.
Sutradan je mama rekla:
„Zvala sam tatu. Doći će na Badnjak.”
Srce mi je zatreperilo,
kao iznenadna radost što se pojavi niotkud.
Te večeri, dok su lampice titrale po zidovima,
sjedili smo zajedno – mama, tata i ja.
Nismo bili savršeni,
ali bili smo tu.
Tada sam shvatila:
nije važno mjesto,
važno je da smo zajedno.
Porodica je i dalje porodica,
možda malo drugačija,
ali moja.
I dok je vani snijeg tiho prekrivao svijet,
u meni se napokon rodio mir –
onaj pravi, božićni.
Za Deveti tablin međunarodni božićni konkurs
Nela Bošnjaković, IX. b, JU OŠ “Sveti Franjo” Tuzla – KŠC, Tuzla, Bosna i Hercegovina
Mentor: Mr. Mirza Kahvedžić, profesor hrvatskog jezika
Pohvala u starijoj kategoriji
