Milan u zemlji bez trenja
Dok je sjedio na času fizike, Milan nije slušao nastavnicu. „I zašto treba da se zna o ovome trenju? Ono nikom ne treba i može da se preživi i bez njega“ – mislio je.
– Milane, sasvim ništa ne zapisuješ! Nije ti interesantno? O čemu misliš čitav čas? – zapitala ga je nastavnica.
– Maštam, kako bi bilo dobro da trenje uopšte ne postoji. Onda ne bi trebalo ništa o njemu da se uči, – odgovori tužno dječak.
I odjednom se sve okolo obasjalo jarkom svjetlošću, zavrtjelo se. Milan je na sekund osjetio bestežinsko stanje, a već sledećeg trenutka se našao ležeći na ulici u potpuno nepoznatom mjestu. On je skočio na noge, napravio korak, ali se nije dugo zadržao i pao je. „Vjerovatno je to zbog odvezanih vezica,“ – pomislio je. Ali koliko god je dječak probao da ih zaveže, ništa nije uspijevalo. Vezice su se opet i opet odvezivale. Pokušao je da se uhvati za drvo, koje je stajalo pored, da bi se podigao, ali je ruka samo skliznula sa njega.
Milan je krenuo da se uplašeno okreće oko sebe. Sve okolo je bilo nekako neobično, šta god da dotakne bilo je apsolutno glatko.
– Gdje sam? Čudno, i automobila nema! – iznenadio se Milan naglas.
– Pa kako će oni da voze? – čuo se glas iza njegovih leđa. Dječak se osvrnuo i vidio čovjeka sa nekakvim čudnim spravama na nogama.
– Pa kako će oni da voze, kad nema trenja? – ponovio je neznanac.
– Kako nema trenja?
– Dakle, stigao si u zemlju bez trenja, a ja sam kralj ove zemlje – Kulam III.
– A šta Vam je na nogama?
– To su posebni uređaji za kretanje. Moraš ih staviti, inače nećeš moći da pređeš ni par koraka. Trebaće ti i druga odjeća, pogledaj svoju – nasmijao se Kulam.
Tek je sad Milan primjetio da se s njegovom odjećom događa nešto čudno. Šavovi su se razišli, dugmad su otpala, majica i pantalone nijesu htjele ostati na tijelu, kao da su namazani sapunom.
Kralj je dao dječaku odgovarajuću odjeću i pomoćne uređaje za hodanje i pozvao ga da prošetaju njegovim kraljevstvom. Milan je hodao, gledao oko sebe i nije mogao da prestane da se čudi, kako to ljudi žive u zemlji bez trenja. Bili su prinuđeni da uvijek koriste posebne sprave za kretanje, bilo je nemoguće popeti se na drvo, svi predmeti bi padali čak i pri najmanjem dodiru.
Kralj Kulam je rekao Milanu da stanovnici kraljevstva ne mogu voziti automobile, pisati, crtati, slikati, šiti, ne mogu ništa raditi šrafovima jer se oni odmah odmotavaju.
A onda je Milan shvatio da je uzalud rekao, da trenje nije potrebno. Zaista, bez njega nećemo moći da obavimo ni najobičniju radnju, na koju smo navikli.
– Kako je loše bez trenja!
– Da, ali i bez njega nešto ide dobro. Avioni lete vrlo brzo, motori se ne troše, brodovi brzo plove. Ali je trebalo više od sto godina da naučimo kako da ih zaustavimo. Hiljade naučnika radilo je na ovom problemu, ali… – kralj nije imao vremena završiti, začula se glasna tutnjava.
– Šta je to?! – povika Milan uplašeno.
– Meteoriti! Hitno moramo pobjeći u sigurno sklonište! – požurio je kralj Kulam. – Zbog toga što kod nas ne postoji ni trenje o vazduh, oni ne mogu sagorijeti u atmosferi. Bježimo!
Došlo je do sudara. Dječak je bio oslijepljen jarkim bljeskom, sve se počelo vrtjeti. „Milane, Milane“ – začuo se daleki glas.
– Milane! Pa šta je sila trenja?
Dječak se probudio u učionici fizike, a nastavnica je stajala pred njegovim stolom.
– Sila trenja je sila bez koje se ne može živjeti – odgovorio je i bio sasvim u pravu!
Polina Belkina, VIII-4, OŠ „Jugoslavija“ Bar, Crna Gora
Marina Andrijević Petrović, prof. fizike
