Tu laž ne mogu zaboraviti
Svanulo je jutro. Sunčevi zraci su pravili odsjaj na zelenoj travi koja se sijala od jutarnje rose. Stajala sam na livadici sa sitnim cvjetovima raznih vedrih boja i izgleda kao tepih sa šarama. Vjetar mi nježno mrsi kosu i njegove ruke su prolazile kroz gustu šumu praveći šumeći zvuk.
Poremeti tišinu: „Auuu!“ Iskočio je sivi vuk onako gord kao vladar. Naćuljene uši, iskeženi zubi i režanje. Nevjerica je što vidim tako odvažnu životinju na samo par koraka od sebe. Govorim sebi da bježim, ali me noge ne slušaju. Srce mi lupa kao da hoće iskočiti iz grudi. Nešto me vuklo da mu se približim i da ga otjeram. Gledam u njegove oči i kontam: „Pa ovo nije vuk, ovo je pas!“ Smirila sam se i polako se udaljim od njega. Kada je nestao sa vidika, potrčala sam iz sve snage kući misleći da će me pratiti.
Bila sam sva umorna i bez daha kao da sam pretrčala maraton. Pitala me je mama: „Šta je bilo? Je li sve u redu?“ Toliko sam bila preplašena da nisam bila svjesna da joj govorim da je sve bilo super. Slagala sam joj. Osjećala sam se kao da mi raste nos od laži. Nisam se nikad ohrabrila od tog neočekivanog momenta i od tada svaki put slažem da sam dobro kad iza moje maske se krije uplašena djevojčica. Nikad ne mogu zaboraviti tu laž jer mi uvijek padne na pamet trenutak kad sam upitana kako sam.
Zana Aljić, VII razred, Prva osnovna škola Živinice, Bosna i Hercegovina
Nastavnica: Marica Ferhatbegović